Tok Svijesti

Razglednice, čokoladice, pisma, poruke i mnogo drugih stvarčica se daruje 14.02. svake godine kako bi se obilježilo Valentinovo. To je ono što znamo.

A sad ono što neki ne znaju.

Psiholozi su se napravili pametnima pa su istražili i objavili jednu očitu stvar. Bar, ja oduvijek sam znao da oblik nacrtanog srca podsjeća na žensku guzicu. Tako očite stvari našli su elaborirat, istraživat i imat muda iznijeti u javnost.

Sada, kada vam netko šalje nacrtana srca u izjavama ljubavi, imajte na umu, šalje vam guzicu. Obično klinci pribjegavaju srčekima izražavat svoje emotivno stanje prema drugoj osobi, ali i stariji to rade.

S toga, mislim da je u redu ako vam cura pošalje razglednicu ili sms sa srcem, jer želi dat guze. Al ako dečko šalje srce curi, to je za zamisliti se.

1.2.3......... 4.5.

Eto. Ovo su neke od slika najvećih slikara na svijetu. I jednoga koji to jest, samo se za njega ne zna.
Cilj igre je da izbacite uljeza pod rednim brojem i time proslavite njegovu veličinu.

Ovih dana sam abnormalno zauzet. Jednostavno dočekam noć da se naspavam ili da izađem van, nakon dana ispunjenog knjigama i skriptama za fax.
Svejedno, tu i tamo bacim pogled na zbivanja na ponekim blogovima, kao i na vijesti u svijetu.

Eto, baš malo razmišljam o dva događanja.

Prvo se odnosi na ova događanja sa objavljivanjem slika proroka Muhameda. Želim samo izjasniti svoj stav.
Mislim da je u redu da islamska religija kuje zakon kakav god želi dok se odnosi na provođenje tog religijskog zakona u islamskim zemljama. Mislim da ne bi trebali imati pravo na ovako burnu i divlju reakciju onoga što crta Danska ili koja druga kršćanska zemlja. Nemaju pravo zadirati u slobodu medija europskih kršćanskih zemalja.
To što je naš zakon normalniji i liberalniji, možda im treba biti putokaz, kako da educiraju i koncipiraju politički i medijski ustroj u svojim zemljama gdje obrezuju i sakate svoje ljude.

Nemam ništa protiv islama. Osim što je to najmlađa religija, istovremeno je i najratobornija ( nije daleko ni kršćanstvo, sjetimo se križarskih ratova koji su otišli puno dalje od djelomično opravdanog povoda obrane protiv islama ). Zapravo nije islam ratoboran, koliko njihovi ekstremisti (sumiti i sl.) kojih je ipak malo previše. A vole dizat frku, preosjetljivi su. Ostavljaju mi dojam retardacije, al to je jedan drugi svijet koji ja ne poznajem. Svjestan sam mogućih velikih razlika. Samo neka pronađu mjeru u izražavanju nezadovoljstva.
Ako islam želi da da im djeca studiraju i rade u Danskoj ili Fransuskoj neka onda i poštuju slobodu medija i zakone tih zemalja. Baš kao što mi moramo poštivati islamske zakone kada se nalazimo u islamskoj zemlji.
Mislim da ti islamski ekstremisti pizde bezveze i pokazuju primitivnost.
Možda, opet, sve skupa ima puno dublje razloge.

Na drugi problem apelira UN. Radi se o obrezivanju curica.
Pročitao sam na internetu, da se u minuti obreže 6000 djevojčica, od čega najviše u Africi. Obrezuju i muškarce. Naravno, isto protiv njihove volje. Ne radi se samo o islamskim zemljama.
Malo je potresno jer se zapravo radi o sakačenju i hendikepu nevinih. Ali s druge strane razumijem zašto neke države iz Afrike poduzimaju takve mjere.
Kada ti je pola od 95% nepismenog stanovništva zaraženo hiv-om i ostalim spolno prenosivim bolestima, normalno da moraš donjeti nekakav zakon da se spriječi širenje. Obrezane cure se sigurno neće ševit iz gušta, nego samo u reproduktivne svrhe. S te strane, po meni, UN nema šta apelirati na ljudska prava, niti zadirati u probleme zemalja koje kastriraju svoje djevojčice u cilju smanjenja stope mortaliteta.. Jer sex je zajeban, a oni u Africi nemaju kondome.

Treba poduzeti nešto u cilju edukacije u tim zemljama kako bi se brutalna metoda zamjenila razumom. Međutim, te zemlje su siromašne, pomoć dolazi na kapaljke i edukacija je samo za privilegirane. Žalosno je što se takvim metodama moraju služiti, ali one su opravdane.

Eto, na kraju da i mene obrežu protiv moje volje, pobjesnio bih i postao vjerski fanatik. Ipak ću ostati smiren. Neću objaviti crteže Muhameda.

Zagreb. Godina je 2111. Suvremeno tržište preplavile su različite kompanije. Borba za prodaju proizvoda postala je bespoštedna. Marketing i oglašavanje uvučeni su u najsitnije pore ljudskog društva. Intenzitet ponude robe postao je toliko jak da je Europska komisija zasjedala u Bruxelles-u pokušavajući donijeti akt koji štiti ljudsku slobodu od oglašavanja proizvođača.
Biznis i novac okrenuli su mnoge stvari naopako. Ljudi su potkupljiva stoka i akt nije bilo moguće realizirati.
Rijetko tko se sjeća pojma morala. Stvari su jednostavno otišle predaleko i čovjek je postao roba. Roba bez svojeg "ja" koja se treba što bolje prodati ako želi preživjeti.

Ja sam jedan jedan od takvih. Moj posao je takve prirode.

Lind je ime najveće europske pivovare koja je udružila tradiciju i proizvodnju piva svih proizvođača zemalja Beneluxa. Korporacija je dotjerana do savršenstva. Marketing je njihova najjača strana. Ja radim u marketingu. Tajni sam agent Linda sa vrlo delikatnim zadatkom. Moj posao je zbližavanje s ljudima. Profinjenim i znanstveno obrađenim metodama moj je zadatak privoliti ljude na Lind pivo i tako širiti kulturu Linda. Doista je daleko otišlo......

Da pojednostavim. Moj posao je seliti iz grada u grad, uključiti se u život i upoznati ljude u noćnom provodu. Postati njihov poznanik, družiti se sa njima i stjecati povjerenje, te time i lažno prijateljstvo. Za to je potrebno nekoliko mjeseci. Sve je u cilju promocije piva. Potrošačima je manje-više svejedno. Oni su pasivne svinje koje treba potaknuti.

Izabran sam za ovaj posao jer je komunikacija moja najjača strana. Poznavajući sociologiju i psihologiju potrošačkog društva sposoban sam zbližiti se sa najrazličitijim ljudima i skupinama. Kada ih upoznam i steknem relativno povoljan odnos počinjem spominjati Lind pivo. Hvalim ga iz prvog lica, navodim podatke ( koji su često lažni ), usporedjujem ga sa ostalim pivama, kao da dajem vlastito mišljenje. Različitim naučenim metodama kroz smijeh i zabavu stvaram obožavatelje Lind piva, koji su zapravo popili moju spiku.

Boris je moj šef. On je glavni predstavnik Linda u Hrvatskoj. Kada mi je prvi puta gurnuo pod nos ugovor o zaposlenju bio sam presretan. Plaća je visko iznad prosjeka. Troškovi posla nisu uključeni u plaću, što znaći da boravak u različitim gradovima i potrošna sredstva se plaćaju posebno. U ugovoru, između ostaloga, stoje neki uvjeti poslovanja koji mi se nisu sviđali.
Ne smijem se iskreno zbližiti sa ljudima. Ne smijem na javnim mjestima gdje se toči Lind pivo piti ništa osim toga pića. Moto firme je; "Svaka boca na stolu je reklama ! " Kada zbližim ljude sa Lindom, selim u drugo mjesto i ponavljam posao.
Nas agenata ima oko sto u Hrvatskoj.

Postoji također i godišnji limit obavljenog posla. Najmanje pedest ljudi mora zavoliti Lind. Skrivenu provjeru mog posla obavlja unutarnja kontrola, terenski radnici iz Linda koje ja ne poznajem.

Šest godina radnog staža u ovoj firmi je iza mene. Badava mi sva ta lova kada je nemam s kime dijeliti. Nemam iskrenih prijatelja odavno, jer za ovaj posao nitko ne smije znati. Tužno je što nemam više nikakve bliže obitelji. Radim potpuno sam u tajnosti. Svakim danom sve više mrzim svoj posao. Otuđio me. Osjećam se ko lažov i prevarant, a zapravo to i jesam. To me ubija. Izjeda me nepravda, ali novac me tjera dalje. Više ne znam kada sam iskren prema sebi, a kada nisam. Želim promjenu u svom životu, ali znam da je nemoguća. Postao sam rob korporacije.

Slobodno vrijeme provodim ispijajući ogromne količine Velebitskog piva (kojeg jedino i volim) i pušeći cigaretu za cigaretom. Odlazak u osamu prirode i povlačenje u mrak moga doma, postala je moja svakodnevnica. Posato sam tipčni samac sa dobrim poslom, ali bez ikakvog pravog života.

Prošlih dana sam bio u Varaždinu. U petak je bila zabava u gostioni Zagorska klet. Moji "prijatelji" koje poznajem dva mjeseca pozvali su me da im se pridružim.
Zadimljena prostorija, puno ljudi, dugačak stol ispunjen hranom i pićem, te glasna narodna muzika je jedan od scenarija u kojem ja djelujem. Ivan, Marko, Tomica i još neke cure, pravili su mi društvo.

Izuzetno su bili dragi, normalni ljudi sa puno povjerenja u naš odnos.
S Markom sam išao nekoliko puta na pecanje, s Ivanom pričao o njegovim ljubavnim problemima i davao mu iskrene savjete. Često mi je zahvaljivao, tapkajuči me po ramenu uz riječi "Ti si car." Preko njih dvoje sam kasnije upoznao i zajebanta Tomicu. Inteligentan i bistar dečko s kojim sam mogao razgovarati o apsolutno svemu.
Hvalili su me svakome s kim bi me upoznali, pa čak i nekim djevojkama.

Konobar je posluživao enormne količine alkohola. Nakon popijenih šest Lindova bio sam poprlično pijan. Gledao sam u njih naizmjenice u trenucima tišine i opijenosti. Promatrao sam njihove iskrene poglede i pažnju kojom su me obasipali. To me je ubijalo. Ja sam morao obavljati svoj posao i nastaviti glumiti.
U ovom poslu ponekad je teško prepoznati granice. Nekad se zapravo osjećam kao njihov pravi prijatelj, a ponekad mi se društvo gadi, jer znam zašto sam tu. Nazdravljali smo, opraštali se i ja sam odlazio. Ivana, Marka, Tomicu i ostale brišem iz života i krećem dalje. To je moj posao.

Iz grada u grad, lutajući, sa vidljivim posljedicama noćnog života na licu, tražio sam izlaz iz tog pakla. Osjećao sam kako tonem kako me obuzima velika mržnja prema sebi. Posao je imao strašne posljedice na moje psihičko zdravlje.

Stigao sam u Opatiju. Parkirao sam pred hotelom Adria. Bio je početak osmog mjeseca. Opatija je bila u jeku sezone. Glavninu posla obaljvao sam ljeti. Lov na nove žrtve je počeo.

Smjestio sam se u hotelu, sjeo sam za šank i naručio pivo. Pogađate koje. Pratio sam nogometnu utakmicu na ekranu iznad šanka.
"Italija neće pobjediti, Njemačka je bolja", progovorio je ženski glas meni iza leđa. Okrenuo sam se prema njoj i pokazao listić kladionice. "Bolje ti je da nisi u pravu, jer sam se kladio na Italiju. Ako dobijem okladu dobit ćeš od mene pedeset posto" . Otrgnula mi je listić iz ruke i svojim tamnim očima znatiželjno pogledala mogući dobitak. "Oho, vidim ti se ozbiljno kladiš. Pet tisuća kuna nije mali ulog. " govorila je kroz smiješak. "Nije mali ni dobitak." uzvratio sam smješak.
Tako sam upoznao Mariju. Pridružila mi se za šankom i to je bio početak našeg poznanstva.

Pričala mi je kako je ovdje došla na odmor.
"Imam malu tvrtku koja se bavi nekretninama. Ok zarađujem, pa sam došla na godišnji ovdje." Nakon toga me pitala čime se ja bavim. Naravno, slagao sam i izmislio zanimanje.
"Zar si sama ?" pitao sam znatiželjno.
"Jesam, sama živim." odgovorila je dok sam ju promatrao kao da je znam od nekuda. Zapravo, kao da je znam čitav život. A možda i onaj prošli. Bilo je nešto simpatično u njoj. Kao da živimo na istoj frekvenciji. Moram priznati, bila je i zgodna.
Pričali smo do kasno u noć. Otpratio sam je do njezine sobe.
"Saša..." govorila je dok je otključavala sobu, "...Hajde sutra samnom na krstarenje, da mi praviš društvo." Zamislio sam se na trenutak. Ma kvragu i posao, može pričekati. Interesantna je osoba i neću ovo odbiti.
"Kada se polazi ?"
"Budi na doručku u 8 pa ćemo se dogovoriti."

Tako je krenulo. Devet dana na pučini je za nama. Zbližili smo se potpuno. Produbili smo odnos. Ovo su bili moji najsretniji dani života. Pokazivala je zanimanje za mene, baš kao i ja za nju. Vodili smo ljubav na balkonu brodske sobe pod otvorenim nebom, na mjesečevoj svjetlosti. Držao sam je za ruku dok smo ležali. Gledao sam iznad sebe, i pokušavao shvatiti gdje je taj prokleti Veliki medvjed na nebu. Shvatio sam samo jedno. Da je ovo moja prilika da pobjegnem od svog života. Zapravo, da izgradim novi život.
Otvorio sam se Mariji i sve sam joj rekao. I o mome stvarnom poslu i o mome životu. Pažljivo me slušala, na neki čudan način kao da me razumije. Rekla mi je da će sve biti u redu.
"Nemoj brinuti. Jači si od toga. Vjerujem da će se sve dobro završiti.",bile su njezine riječi. Ona je mene zapravo tješila. Osjećao sam se sigurno.


Vratili smo se u hotel. Krstarenje je bilo super. Ma živi mrak. Polako sam oživljavao. Osjećao sam se zaljubljeno. Znao sam da treba počet raditi, ali nisam mario.
Bilo je vrijeme večere. Marija se vjerovatno šminkala u svojoj sobi. Sjeo sam za stol u hotelskom restoranu i naručio Velebitsko dok je čekam. Kada sam pogledao na sat i otpratio pogledom noge jedne atraktivne konobarice, pojavio se Boris.

Bio sam potpuno iznenađen.
"Šefe ! Odakle vi tu?", pitao sam ga u čudu dok sam mu pružao ruku iz polu-sjedećeg stava, da se rukujem.
"Došao sam na odmor. Odsjest ću u ovom hotelu. Primjetio sam te dok sam ulazio ovamo. Evo me, pridružit ću ti se za večeru." govorio je dok mu je smiješak ocrtavao izbjeljene zube, a stisak ruke slabio.
Ma vidi ti slučajnosti i peha, pomislio sam. Idila je otišla k vragu. Nije mi bilo drago što se pojavio. Ne želim pričati o poslu, a on samo o tome zna. Zapravo, htio sam romantičnu večeru sa Marijom, a ovog kretena ne mogu odbit. Ipak mi je šef.

Sjetio sam se da sam prekršio pravilo iz ugovora. Naručio sam krivo pivo !
"Oprostite šefe idem samo do wc-a", pomislio sam spriječiti konobara i promjeniti narudžbu, prije nego Boris vidi. Ali bilo je prekasno. Konobar je donio Velebitsko i lupio s njim od stol.
"Izvolite. Petnaest kuna, molim. " rekao je konobar. Platio sam konobaru. Vladala je tišnina nekoliko trenutaka. Zatim je Boris progovorio.
"Znaš li šta ovo znači ? Prekršio si pravilo. I to pred mojim očima. Ovako se ostaje bez svega Saša, bez života. Jel me shvaćaš ? "
U tom trenutku došla je Marija. Pogledao sam je. Bila je prekrasna u toj crvenoj haljini. Nosila je Lind pivo u ruci. Lupila je s njim od stol i rekla;
"Ok, dvije su pive pred tobom. Znaš o čemu se radi ." Bilo mi je jasno.
Ako otpijem Velebitsko odlazim sa Marijom, sa svojim izborom u novi život. Ako popijem Lind ostajem u poslu, ali gubim Mariju, i vjerovatno svoj život.
Pogledi Marije i Borisa u mene dizali su mi adrenalin, a situacija je stvarala napetost. Osjećao sam kako je ovo moja prilika. Ovo je kolosjek koji sam čekao. Pogledao sam Mariju.
"Na što se kladiš srećo ?" ,uzeo sam Velebitsko i nagnuo.

Otpio sam i spustio flašu. Nekoliko sekundi je prošlo u tišini. Tada se Boris okrenuo prema Mariji i rekao;
"Imala si pravo, Antonija. Postao je običan slabić." Izvadio je komad papira i stavio ga na stol pred mene.
"Ovo ti je otkaz, izvoli !" Bio sam u šoku.
Ne zbog otkaza, to sam očekivao, to sam htio. Nego, zašto Mariju zove Antonija? Zašto Marija nije sretna jer sam odabrao nas ? Zašto promatra Borisa kao da ga poznaje.
Izvadila je iskaznicu i rekla mi; "Nešto ti nisam pokazala". Pročitao sam "Unutarnja Kontrola".

Bio sam u totalnom šoku. Nisam znao što reći i što napraviti. Osjećao sam se pokradeno, sitno, iskorišteno.
"Kako si mogla ?" gledao sam je sav blijed.
"To mi je posao. Sličan tvome, samo malo delikatniji. Dakle, zbližio si se samnom to je dovoljno da dobiješ otkaz i pored krive naruzđbe." govorila je ozbiljno. Kao da je sasvim druga osoba. Nešto nevjerovatno. To nije bila žena koju poznajem..
Izašli su van.

Ostao sam sjediti neko vrijeme za stolom i pokušavao se skoncentrirati, da ne poludim. Gledao sam u komad papira ispred sebe, koji mi nije donio očekivan rasplet.

Nakon pola sata sjedio sam na plaži sam. Do mene nekoliko limenki pive. Sjedim u ležaljci i promatram kako se more ljeska na mjesečini. Vrtim film u glavi. Ne znam dal' da se smijem, il da plačem ? Pomišljam na samoubojstvo. Srušilo se i ono što sam najviše mrzio biti. Lažov i prevarant. Sada sam doslovno ništa.
U tim trenucima čuo sam korake u šljunku. Nisam se imao snage okretati. Bilo mi je svejedno tko je. Osoba je prošla sa moje lijeve strane i stala ispred mene na metar, dva.

Podigao sam pogled.
"Šta hoćeš od mene Marija? Pardon, Antonija !"
Podigla je ruku u kojoj je držala pištolj i uperila prema meni.
"Firma si ne može dopustiti da pričaš okolo da postoje agenti Linda. Preriskantno je. Moram te ubiti i to je dio moga posla." govorila je pomalo rastresenim glasom. Osjetio sam kako je nervozna i kako bih nešto morao učiniti da si spasim život. Nekoliko je trenutaka bila tišina. Moje umijeće govora je nestalo u sekundi. Shvatio sam da ne mogu nikuda, pucat će.

Prišla mi je na korak i njezino lice je izašlo na malo jače svijetlo. Vidio sam joj na licu suze i kako joj ruke drhte. Gledao sam je ravno u oči, očekivajući da će popustit. Zatim je rekla;
"Nisam ti lagala, Saša. Ti si se spasio kada si upoznao mene. Ti imaš sada novi život. Dovoljno si me zavolio da se odrekneš prokletog posla. Ja to nisam uspjela. Ja to nikada nisam uspjela. Slomljena sam. "
Okrenula je pištolj prema svojoj glavi i gurnula cijev u usta. Htio sam je spriječiti, ali čim sam ustao, povukla je obarač. Prosula je svoj mozak. Tijelo joj je palo kao pokošeno.

Nisam plakao. Nešto je u tom trenutku puklo u meni.
Nalet tuge koji se htio odraziti na van, negdje je zaglavio u mojim prsima i izgorio u želji. Osjetio sam potpunu prazninu i hladnoću...........


Danas se nalazim ponovo u ležaljci. Ista scena. Ja i piva. Samo, danas je sunčan dan, a leželjka se nalazi na brodu. Plovim za Veneziu. Zapravo, ovo nije klasično putovanje. Ovo je putovanje protiv moje volje. Putovanje koje će možda biti beskonačno.

Bježim od ponovnog pokušaja atentata na mene. Shvatio sam da će Lind poslati nekog drugoga. Mislim, da je samo pitanje vremena kada će me pronaći, ukoliko to budu željeli.

Osim kreditne kartice na kojoj ima puno novaca i sunčanih naočala, nisam ponio ništa sa sobom. Sve sam ostavio u Opatiji u hotelu. Postao sam bjegunac od firme za koju sam radio. Od danas se moram skrivati. Kada stignem u Veneziu, razmislit ću kuda dalje. Pala mi je na pamet Grčka. Možda ću tamo završiti, ili bar ostati neko vrijeme.

Sada samo želim promatrati zalazak sunca, i osjećati ovo malo vjetra koje najavljuje noć. Želim doživjeti svaki dašak, svaku boju i miris. Hoću proživjeti svaku od sekundi koje jure trenutku moje smrti.

Biti će zanimljivo vidjet kuda će me život odnijeti i koliko će trajati.

Ne bi bilo loše ostati na oceanu.

Mirna je bila divlja. Divlja cura koje je punila prazninu mom dosadnom životu. Živjeli smo skupa. Crna kosa i sjaj u očima s vremenom se počeo gasiti. Fore su joj bile predvidljive. Ničim me nije mogla iznenaditi više.

Toga jutra se nisam osjećao dobro. Slijedio je šoping u Importane centru. Nešto što najviše mrzim. Moje tijelo osjeti opasnost takvog pothvata i počasti me uvijek grčevima i padom šećera u krvi. Počinje mi se vrtiti i tlak mi padne toliko nisko, da se osjećam kao da idem na ukop. Jebiga, vaginalna manipulacija je strašan otrov za svakog muškarca. Popustio sam vlastitom nećkanju. Obukao sam se, pričekao Mirnu da se obuče kojih sat vremena, i krenuli smo. "Mislim da si nešto zaboravila doma", rekao sam joj. "Ma, što ? ", pogledala me onako blijedo. "Smiješak.", tiho sam promrmljao. "Tvoje glupe ironije nikad dosta ha ?", nastavila je u ozbiljnom tonu.

Sjetio sam se da ću bar promjeniti bateriju u satu dole u Importaneu. Eto, imao sam zadatak koji mi je bio svijetlo u tunelu mraka koji me zlurado čekao.
Svjež zrak je napunio moja pluća kisikom, osjećao sam se malo bolje. Na stanicu je došao novi tramvaj. Ozarena lica radničke klase i kriplova koji su izgledali kao narkomani sa malo heroina u šprici, probudili su doručak u mome trbuhu. Oni su sretni ! Koji odvratan prizor. Ušao sam s tim jadnicima u tramvaj i postao dio te ljigave mase zajedno s Mirnom. Mirna je bila mirna dok smo se vozili. Cura ne voli pričati u tramvaju. Ima fobiju srama da će je netko prisluškivati.

Ušli smo importane i agonija je počela. Gužva pomahnitalih ženki i, tu i tamo, kojeg pedera bila je neponošljiva. Probijao sam se do urara, a Mirna je otišla svojim putem. Dogovorili smo se za pola sata naći na ulazu. Ostavio sam sat na promjenu baterije kod urara i krenuo po cigarete do kioska. Nekoliko puta sam rekao "Oprostite!" kada bih odgurnuo neku ženturaču ili se sudario sa likom. I baš taj jedan sudar, promjenio je moj život.

"Oprostite!" rekao sam dok sam se okretao. Pogledao sam kome sam to rekao i prasnuo sam u smijeh. Naime, lutka koja je bila obučena ispred nekog dućana odjeće izgledala mi je kao pravo, živo biće. Stao sam da je bolje pogledam. Prekrasna plava kosa na plastičnoj, pomno obrađenoj glavi, spuštala se do pola leđa. Našminkana kao prava cura, lagano je podbočila svoju ruku u tanak struk. Bila je obučena skroz u crno. Jedini svijetli detalj je bio bijeli remen. Pomislio sam "Jebote, pa ova je lutka zgodnija od živog bića. Savršena je." Krenuo sam dalje. Dvije kune su završile u zdencu, na kojem piše "Zabranjeno bacanje kovanica !". Poželio sam da sretnem takvu curu, bar jedanput, i neka bude živa.

Prošlo je dvadesetak minuta. Otvarao sam kutiju cigareta i tražio upaljač. Prije nego sam zapalio, na moment mi je oku ukralo pažnju slijedeće; Kroz masu ljudi ugledao sam curu. Identičnu curu, isto obučenu, iste građe kao ona lutka maloprije, kako odlazi hodnikom prema busu. Krenuo sam za njom. Morao sam se uvjeriti da čuda ne postoje i da to nije moja želja. Morao sam vidjeti njezino lice. Pružio sam korak na granici sa trčanjem i nisam je ispuštao iz vida. Bilo ju je teško pratiti, jer je gužva bila velika. Primjetio sam kako je otišla iza ugla, dok je napuštala Importane. Vidio sam kako ulazi u bus, kako se vrata za njom zatvaraju i kako bus odlazi. Stao sam i zapalio cigaretu. Razmišljajući kako možda nisam normalan, vratio sam se po sat.

Platio sam račun, stavio sat na ruku i krenuo se naći sa Mirnom. Prolazio sam pored istoga butika gdje je lutka prije stajala. Sad je nije bilo. Ušao sam u butik. "Dobar dan! Mene zanima da li ste vi sklonili onu lutku koja je stajala ispred vrata ? " Žena me blijedo promatrala "Koju lutku ? Mi nemamo lutke. " Nasmijao sam se i objasnio da sam vidio jebenu lutku u crnom kako stoji na ovom mjestu. "Gospođo, ne postoje dva butika sa istim nazivom, pred vašim sam vidio lutku. Možda ju je netko na tren stavio?" Vidio sam joj u očima kako misli da nisam normalan. Vjerovatno je pomišljala kako se spremam za pljačku. Odustao sam. "Dobro, oprostite, idem, doviđenja."

Našao sam se sa Mirnom. Krenuli smo na kavu a meni nije iz glave izlazila odigrana situacija. Dan je prolazio u rutiniranom toku, a u mom siromašnom životu ovakva situacija je ostavila trag. Neprestano sam razmišljao o tome. Odlučio sam pričekati noć i još jednom prošetati istim putem, kada gužva u importaneu nestane. Dogovorio sam se za piće sa frendom u 21h.

Bilo je oko osam sati navečer kada sam se sjurio u Importane. Bilo mi je usput. Pripremio sam dvije kune, zaželio istu stvar i zažmirio. Zvuk kovanice koja je probila glatku površinu vode zdenca, odjeknuo je u mojoj glavi kao da sam skočio u bazen. Ugledao sam ju ponovo. Lutka je stajala. Obuzeo me čudan, plemenit osjećaj. Najdublji osjećaj pripadnosti nekom velikom cilju. Nekoj plemenitoj akciji. Morao sam je spasiti. Zgrabio sam lutku, podigao je i počeo bježati. "Više mi nećeš pobjeći..", šaputao sam joj na uho, dok sam trčao, noseći je prema izlazu. Ljudi su me promatrali u čudu. Nitko me nije pokušavao spriječiti.

Posjeo sam je na suvozačevo mjesto, zapalio cigaretu i krenuo. Čitavim putem sam očekivao da će lutka postati živa. Htio sam da se to dogodi. Osjećao sam kako ona zna našu tajnu. Ništa se nije promjenilo. Držao sam pravac na cesti i kradomice je pogledavao. "Možeš se pokazati, znam da si živa." U tome trenutku naglo je okrenula glavu prema meni. Pogledi su nam se sreli. Trnci, ma kakvi trnci, eter života projurio je kroz moju kralježnicu i odrazio se na koži. Nisam mogao izustiti niti riječ. Nisam mogao više pratiti cestu. Pružila mi je osmijeh i pogled u moj mali mozak. "Hahahahahah, pa koji je ovo kurac, ti si živa ?! ". Tako sam zvučao u strahu. "Da živa sam. Što se čudiš ? Tvoja želja me je oživila. Dva puta."
Gledao sam nju i cestu naizmjenice. Nisam znao što reći i kako se osjećati. Sve mi je bilo čudno. Dim cigarete lupao je u vjetrobran i staklo se maglilo. Nebo je bilo kristalno čisto. Oblake je rastjerao jak vjetar i otvorio pogled na zvijezde.

"To je ljubav na prvi pogled", rekla je. "Ona stvara čaroliju i oživljava nemoguće stvari". Kimao sam glavom na njezine riječi smješkajući se, kao da se budim iz kome. Tada me pogledala i ozbiljno rekla;
"Ima samo jedan problem. Ljubav na prvi pogled nije realna !"
Pogledao sam njezinu ozbiljnu facu dok sam davao gasa i vozio auto u nepoznatom smjeru. Nisam znao kuda da idem i što da radim. Izgubio sam se u svojim pokretima i mislima. Usredotočio sam se na bijelu liniju i vozio po sredini, između dvije trake. "Kako to misliš, nije realna? Pa tu si. ", okrenuo sam se prema njoj. Nije je bilo.

Snažan prasak prekinuo je sva događanja.

Drugo jutro sam se probudio na traumatologiji, sav zamotan.
"Imao si saobraćajku. Dobro da si živ. ", govorila je doktorica sa nekim papirima u rukama.
"Pijan nisi bio, u krvi nije bilo alkohola. Što se dogodilo ?"
"Dogodila se ljubav na prvi pogled, hahaha .", nasmijao sam se i osjetio bol u trbuhu.
"Nije pametno okretati se za djevojkama dok voziš. Nemoj gubit glavu. Došli su ti roditelji".........

Nisam nikad nikome ispričao što mi se dogodilo. Na kraju, tko bi mi povjerovao ?

Možda je ipak sve bilo samo u mojoj glavi.

Psić

Mačkica

Traže se udomitelji za ova dva prekrasna mala bića koja nemaju vlasnika, a čeznu za toplim domom. Zainteresirani neka ostave podatke.

"Koliki, koliki grobovi stoje na brijegu,
koliki što su mrtvi spavaju u njemu.
I kako je dobro sada, sada kad već je kraj,
vratiti se mislima u taj čudni kraj..."



I tako sam zalutao na obilazak groba s djedom. Iza male stenjevačke crkve, otvara se pogled na vrhove uredno podšišanih živica u čijem podnožju leže mnogi grobovi.

Nije bilo gotovo nikoga, i tišina na tako velikom prostoru mogla se osjetiti odmah. Ruke su mi bile u džepovima i šetali smo korak po korak do groba, na kojem smo ostavili svijeću. Bez puno priče, djed se prisjećao nekih sretnijih dana, a meni su misli lutale.
Kako je sumrak postajo sve veći, svijeće na grobovima su postajale sve upadljivije. Detalji sa groblja počeli su me asocirati.

Sjetio sam se stripa Dylan Dog, u epizodi "Ples smrti". U vrijeme kada sam ih čitao, to je bio moj omiljen strip ( naravno, pored legendarnog Alan Forda ).
Živi znaju održavati seanse u kojima prizivaju duše mrtvih. Radnja ove epizode u stripu je kako mrtvi, na isti način, prizivaju duše živih. I to baš dušu glavnog junaka, dok spava. Odlučili su se prizvati Dylana na Halloween day, dan njihove zabave. Kroz fabulu se ispostavi da je sa svakim od pojedinaca, koji su mrtvi, imao osobni kontakt zbog kojeg oni i jesu mrtvi.



Moje su misli otišle još dalje, u malo bolesnije vode. Sjetio sam se i sotonista i njihovih luđačkih obreda.
Black Sabbath je rock grupa 70-tih, koju sam čak znao i slušati, ne znajući po čemu su nazvali svoju grupu. Ime svom bendu dali su po sotonističkom obredu koji se zove Crni Sabat.

Black Sabbath

Evo nekih najmorbidnijih dijelova obreda Crnog Sabata koje sam pronašao na interentu..
" Potreban je oltar (veliki kamen ili drvena ploča), dva crna svijećnjaka s umetnitim svijećama od ljudske masti, magijski bodez sa crnom drškom, posuda s krvlju, kadionica s tamjanom pomješanim s krvlju jarca, krtice ili šišmisa, četiri nokta pogubljenog kriminalca, glava crne mačke koja je pet dana hranjena ljudskim mesom, rogovi jarca i lubanja ubice vlastitih roditelja...."

Pa onda ako želite, na primjer, postati član sotonističke sekte...
"Kod primanja novog člana, početnik ulazi u grupu gol, zavezanih očiju i mora ispiti tekućinu od mesa mrtvog djeteta kojeg treba sam nabaviti. Prema receptu iz 16. stoljeća, taj se napitak pravi ovako: mrtvo dijete treba izvaditi iz groba i kuhati sa sokom limete sve dok se meso ne odvoji od kostiju i pretvori u jednoličnu masu. Potom je potrebno očistiti pripremljenu smjesu i njen tekući dio usuti u bocu. Slijedi opet jedna molitva, a nakon nje novoprimljeni član izvodi Osculum Obscoenum, odnosno ljubi stražnjicu figure đavola, i upušta se u spolni odnos s prvom ženskom osobom koja sretne njegov pogled."

Naravno da je potrebno spomenuti kako je sve skupa za apsolutnu osudu.

Ponovo sam se prisjetio stihova iz stripa. Napuštao sam groblje sa stihovima "Balade mrtvih" u mislima i zimom u kostima.

"...I kako je slatko sada znati da sve je prohujalo,
sav užas onih dana, i da je vrijeme odjurilo.
I kako je ludost ovdje ono što bila je drama
jednog dana završenog, jednog sata straha.

A sad se ne strašite, ako vjetar kroz pruća
donese glasove naše do vas, ljudi od sutra."

Sjedio sam u bircu sa prijateljem. Nakon par ispijenih Velebitskih piva ( najkvalitetnijeg domaćeg piva u ponudi ) i nekih zajebancija, upitao me je zašto pušim ? Počeo sam paljbu.

"Pušenje je štetno za zdravlje ! Pušenje uzrokuje rak. Sa cigaretom nisi sam, zlo je s tobom. Postoje još mnoge parole koje ukazuju na štetnost pušenja. S medicinskog stajališta poruke su u pravu, Ivane. Mnogi pušači umiru od cigarete. Puno je više onih pušača koji ne umiru od cigarete. Izgleda, sve je u genima. Prirodna selekcija mora postojati i ljudi su osuđeni na smrt zbog različitih uzroka."

"Po meni, oni koji puše nesvjesno, ne umiru od cigarete. Oni umiru od gluposti.
I ja sam pušač. Međutim, kultura pušenja za mene predstavlja puno dublji smisao od pukog, nesvjesnog uvlačenja dima. Način na koji ja doživljavam pušenje probuđuje u meni svijest koja pobija navedenu glupost."
Tu je već počeo drkat po mobitelu, praveći se da me sluša. Prekinuo sam i vratio se na stare teme. Nisam nastavio svoj odgovor, ali ću zato sada.

Herodot
Od najranijih vremena razni su autori spominjali u svojim djelima inhaliranje isparavanja raznih narkotičnih biljaka u medicinske i ritualne svrhe. Herodot (485-425. p.n.e.) opisuje kako su Skiti koristili dim konoplje. Rimski učenjak, Plinije Stariji, koji je poginuo u erupciji Vezuva, izjavio je u svojoj "Povijesti prirode" o ljekovitim efektima dima, koji nastaje izgaranjnem podbijela, na kašalj.

Indijaner
Indijanci su prvi potpuno razradili pušenje lule, odnosno stvorili su opće prihvatljiv oblik pušenja zasnovan na sagorijevanju biljke "tabacum nicotiana". Indijanska duhovnost i njihova kultura je nazamisliva bez dima. Poznata je i takozvana "lula mira" koja je imala svoje pozitivno značenje.

U Europi, duhanski sok se preporučivao u liječenju "francuske bolesti", lišće se polagalo na rane kako bi one brže zacjeljivale ili se upotrebljavalo za otklanjanje upala i glavobolja.

Meksički Asteci, te stanovnici Zapadne Indije pušili su lišće duhana umotano u role. Danas Indijci još imaju obrede upušavanja koji ih vode u neistražene razine ljudskog uma i svijesti. "Silazak u podzemlje" koji ih sjedinjuje sa različitim bogovima, danas se održava kao kultni obred.
Maje su umotano lišće stavljali u dekorativne, vrijedne lule, i tako ih pušili. Njihova kulturna dostignuća su danas neupitna.

Indijac se opasno upušava
Kao što vidite, za mnoge stare kulture pušenje je imalo posebno značenje. Danas je istinsko značenje dima duhana potisnuto zbog nastale komercijalizacije. Postalo je isprazno sredsvo sveopće potrošnje, i gleda se samo njegova negativna strana.
Maye
Razvoj čitave civilizacije i razvoj izuzetnih ličnosti prožimao je dim duhana. Ukoliko uvučen dim za vas predstavlja čitavu povijest raznih naroda i navedenih djelovanja duhana, tada se dim može pozitivno odraziti na vaš duh, između ostalog i da vas relaksira. Dakle može postojati opravdana strast prema pušenju koja vam može biti začin životu.
Za mene, moje je tijelo samo hram. Ako je duh sretan, a to može biti samo ako je svjestan, onda se pušenje može pozitivno odraziti na sve aspekte vaše svijesti. Na kraju, za mene je važno biti sretan za života.

I tako, uvlačim dim i ponovo budim svijest koja ruši zidove gluposti, svjesno preuzimajući rizik štetnosti. I pokušavam, naravno kao i u svemu, ne pretjerivati.
Tabacum Nicotiana

Hladna noć. Na stepenice Gornjega grada, koje se spretno provlače kroz stare zidine, mjesečina je ocrtala sjenu golih grana.
"Hej Miki ! Di ćeš ?" kroz poluotvorena usta Žac je pustio piskutav glas. Sjedio je na zidiću, u debeloj zimskoj jakni, prekriženih nogu.
Miki, zbunjen, rukama u džepovima okrenuo se u hodu i stao. Njegov izdah toplog zraka, produžio je ravno.
"Oho ! Žac, nisam te skužio. Idem po pljuge ".
"Ajde ne seri ! Dođi vamo, imam ja pljuge", reče Žac.
Kao svatko ko' se želi opustiti uz malo marihuane na vlastitu odgovornost, Žac i Miki poželjeli su se povući u intimu mraka. Što dalje od prolaznika, time sigurnije. Tmina koja se pružala u podnožju gornjega grada prekrivajući čitav mali park, izgledala je kao crna neman spremna progutati i ono malo svjetla koje kazuje put kući.

U utrobi kmice sretno su zapalili joint. Obojca su imali 20 godina, djelili su nekad i školske klupe. Žacovu priču o poslu koji treba dobiti, i Mikijev govor o njegovom fakultetu, prekinulo je jako svijetlo baterije.
Policajac ih je zapisao.
Dobili su kaznene prijave zbog posjedovanja jednoga jointa. Od tada, Žac ima problema sa zaposlenjem, jer mu u radnoj knjižici piše da je posjedovao narkotike. A Mikija čeka ista priča, iako on još ulaže u fakultet. Njihove sudbine su obilježene.


---------------------paralelna priča-----------------------


Pogodio je televizor bocom, posljednje pive jer je "njegova" Hrvatska izgubila od SCG u košarci. Razbijeno staklo škripalo je pod njegovim cipelama dok je koračao ka ormaru.
Otvorio je krilo tamnosmeđeg ormara, rađenog u maniri socijalističke estetike. Zastao je na tren. Njegov pogled se izgubio negdje na plavim pramenovima kose njegove žene. Dok je gledao sliku bivše supruge, koja ga je ostavila zbog alkohola, mahnito je rukom tražio kalašnjikov.
Napunio je šaržer, i gurnuo ga u pušku. Navukao je kaput i zalupio vratima.

Sat na trgu je pokazivao nešto iza 22h. Poznati zvuk tramvaja, i gusta zagrebačka magla zaplesali su večernji bal. Prigušena rasvjeta, i pokoji nalet vjetra koji dolazi iz ulica bili su pozornica za prolaznike.

Zimsku idilu, zabundanih ljudi uz kuhano vino, prekinuo je rafal. Rafal iz strojnice poremećenog čovjeka, koji nije pristao na liječenje post ratnog sindroma, srećom je završio u oblacima. Djeca su potrčala majkama, bakice su se prekrižile, mladi ostali zgranuti. Kreten je stajao ispod kipa Josipa Jelačića i urlao nekakve parole.
Policajaci su ga zapisali i priveli.
Dobio je prekršajnu prijavu zbog nelegalnog posjedovanja oružja. Dakle, kazna oko 500 kuna. Nastavio je raditi slične ekscese, po birtijama i uništavati život sebi i drugima. Ne zna se gdje je sada. Nadam se da nikoga nije ustrijelio.

Doživite improviziranu priču kako želite, ali imajte na umu da je to hrvatska realnost i postojeći zakon.
Pušite joint u miru svog doma, i ne idite na trg poslije utakmice !

?

.................................................................................................................................

Doznao sam da u mom Zagrebu namjeravaju izgraditi crkvu u svakom kvartu.

To me je malo zabolilo. I moj kvat će dobiti crkvu. Sjebat će livadu gdje sam se igrao ko klinac, i gdje danas šetam psa, kako bi izgradili objekt. Objekt koji će remetiti javni red i mir apsolutno svakog dana.

Nemam ništa protiv crkve. Neka se ljudi mirno skupljaju, neka idu na mise. Na kraju, to može biti ugodno obiteljsko druženje.
Samo se ne slažem sa crkvenom dogmom. Pri kraju posta, aforizmi poznatih ljudi dijele i neke moje stavove o ovoj religiji.
Grozim se zvona. Kao da slušam muke prokletih križara koji su ginuli pod oštrim željezom. Jeza me prođe od inkvizitora i istjerivača tzv. hereze. Crkva kad poludi, zvonjava se može čuti i nekad u 10:17 h (!?).

Moram svratiti pozornost na jednu stvar. Što veće zvono crkva ima to je manja cijena stana u njezinoj blizini.
Da li bi vi kupili stan od mog prijatelja u kvartu Sloboštini ? Samo da vam kažem, 20 metara zračne linije od njegovog prozora montiraju monstruozno zvono na crkvi. Obitelj moga prijatelja je oštećena od strane crkve i države. Takvih slućajeva jest i bit će još više.

Meni je draže da me umjesto crkvenog zvona bude ptičice, iako ni njih baš ne volim.

"Religija je opijum za mase" Marx

"U kršćanstvu ni moral ni religija nisu, niti u jednom trenutku, došli u dodir s realnošću." Nietzsche